Pobeda Napoleonove strategije
Mnoge romantizovane istorije upoređuju krvave bitke sa partijom šaha u kojoj pobeđuje bolji taktičar. Ja bih rekao da u ratu pre pobeđuje bolje naoružanje, hrabrost i obučenost vojnika, dok je nadmudrivanje vojskovođa tek iza ovih faktora.
Ako se za neku bitku može reći da je ličila na partiju šaha, u kojoj je velemajstor sa par figura manjka, lagano matirao pacera, onda je to velika Napoleonova pobeda kod Austerlica.
Do leta 1805. godine, Napoleon Bonaparta je planirao invaziju Engleske, tako da se veliki deo njegove vojske nalazio na severu Francuske, u stalnoj pripremi i pripravnosti za bitku. Tada je saznao da mu se sprema opasnost sa juga, i da se na teritoriji Austrije okupljaju udružene austrijske i ruske snage da ga napadnu.
Usledio je veliki marš Francuza, i za samo šest nedelja su stigli na drugi kraj svoje države. Kod južnonemačkog grada Ulma, Napoleon je lukavo opkolio austijski garnizon, koji je uzalud čekao rusku pomoć. Rusi su kasnili u pomoć svojim saveznicima zbog neverovatnog propusta u dogovoru – tada je u Rusiji na snazi bio julijanski kalendar, koji je kasnio 12 dana za gregorijanskim kog su koristili Austrijanci.
Usled ovog banalnog nesporazuma, 20. oktobra 1805. Ulm se predao, i put za osvajanje samog Beča je bio slobodan.
Severoistočno, na teritoriji današnje Češke, kod sela Austerlic, konsolidovale su se snage „Treće koalicije“.
Ruska vojska i osramoćeni Austrijanci su još uvek imali brojčanu prednost i bili poprilično sigurni da će poraziti Francuze i ideje njihove revolucije o ukidanju feudalizma i ravnopravnosti svih ljudi.
………………………………………………………………….
Malobrojnija Napoleonova vojska je bila sastavljena od prekaljenih i dobro uvežbanih vetrana, kojima su komandovali oficiri koji su dobijali činove isključivo na osnovu ličnih sposobnosti. Sa druge strane, ruskim seljacima su samo gurnuli puške u ruke i poslali ih da se bore daleko od svoje zemlje, pod komandom oficira koji su kupovali činove zbog društvenog statusa (kao danas na privatnim fakultetima), i koji, uglavnom, nisu imali pojma o ratovanju. Sam ruski car Aleksandar I je bio nabeđeni veliki vojskovođa, dok je glavni ruski komadant Kutuzov bio večito pijan i u društvu „dama sumnjivog morala“.
………………………………………………………………………
Napoleon je lukavo tražio primirje, što je dodatno ubedilo rusko – austrijske savezničke komadante da je pravi trenutak za napad. Francusko desno krilo je bilo vrlo slabo, a brdo koje je dominiralo bojišnicom je ostalo nebranjeno. Saveznici su prugutali ovaj mamac, i napali baš tamo gde je Napoleon želeo. Ubeđeni da su Francuzi slabiji i u rasulu, očekivali su laganu pobedu.
Međutim, u tom trenutku, na scenu stupa vojnički genije na čelu Francuza.
Kroz decembarsku maglu, Napoleonovi vojnici napadaju austrijsku središnjicu i razdvajaju neprijatelja na dva dela. Zahvaljujući brzim manevrima, sposobnosti nižih oficira i vojnika, Francuzi su iskoristili grešku protivnika. Dok su se nesmotreno zaleteli na, naizgled, slabije francusko desno krilo, Austrijanci i Rusi su ustvari uradili ono što je Napoleon i želeo.
Ova bojišnica bi za nekog romantika izgledala kao šahovska tabla, dok je u stvarnosti bila klanica u kojoj su greške svojih komadanata ruski i austrijski vojnici platili životima.
Rascepljene na dva dela i pod komandom nesposobnoh oficira, austro-ruske snage su bile osuđene na propast. U jurišima na bajonet, Francuzi su masakrirali svoje neprijatelje. Tog decembra 1805. godine, oko 15 000 austrijskih i ruskih vojnika je poginulo ili bilo ranjeno, dok je oko 12 000 njih zarobljeno. Francuzi su izgubili oko 1 300 vojnika.
Napoleonova pobeda kod Austerlica se smatra jednom od najblistavijih taktičkih zamisli u istoriji ratovanja.
Autor bloga „Čas istorije“
Tekst je dobar ali ovo definitivno nije tačno bar ne kad se radi o bici kod Austerlica, citiraću ,,… dok je glavni ruski komandant Kutuzov bio večito pijan i u društvu ,,dama sumnjivog morala“.
General Mihail Ilarionovič Kutuzov je, noć uoči bitke kod Austerlica, na ratnom savjetovanju na pitanje šta on misli o sjutrašnjoj bici jasno kazao: ,,Ja mislim da će bitka biti izgubljena, tako sam kazao grofu Tolstoju i umolio ga da to kaže gospodaru.“
Kutuzov te noći nije pio a ni družio se s ,,damama sumnjivog morala“ već jednostavno nije mogao da sluša naklapanja Austrijanca Vajrotera i njegovu zamršenu dispoziciju napada iz Kobelnica i Sokolnica (kao što možemo da pročitamo u prethodnom komentaru) na dan 20. novembra po julijanskom tj. 2. decembra po gregorijanskom kalendaru.
Dok su svi navaljivali da se ide u bitku što prije (a tu se prije svega misli na cara Aleksandra i njegove podrepaše) Kutuzov, stari kunktator, htio je da Napoleon prvi napadne ali njegov mudri savjet nije imao ko da sasluša.
Na dan 30. novembra Rusi i Austrijanci su logorovali u Hođedicu. Toga dana Napoleon je na konju prokrstario čitav predio; vidio je da samo o njemu ovisi hoće li njegovo desno krilo zauzeti dobar položaj i hoće li mu uspjeti da osujeti neprijateljevu namjeru da zauzme položaj bolji od francuskog. Ako visoravan Pracen, počev od Santona pa do Kreznovica, posjedne jakom silom, zadržat će neprijatelja na frontu. Ali na taj način sukob bi objema stranama pružao podjednake izglede, a on je želio nešto više. Saveznička namjera da obiđe njegovo desno krilo bila je jasna. Napoleon je mislio da će moći izvesti siguran udarac ako ih pusti da razviju svoje lijevo krilo, pa je stoga postavio samo jedno odjeljenje konjice na Pracenskim visovima.
Prvog decembra saveznici počeše da nastupaju od Austerlica i postaviše se doista na položajima oko Pracena, pošto su svoje lijevo krilo protegli do Ojezda. Bernadot, koji je stigao iz Češke, uklopi se u liniju; Davu je s jednim svojim divizionom stigao do samostana Rajgerna, a Gudenov divizion se ulogorio kod Nikolsburga.
Svi izvještaji o kretanju neprijateljskih kolona koji su Napoleonu stizali s raznih strana utvrđivali su ga u njegovom uvjerenju. Oko devet sati uveče projahao je kroz svoje redove da bi saznao pravac neprijateljske vatre, a i da bi ohrabrio svoje trupe. Upravo je dao da im se pročita proglas u kojem im se ne samo obećava sigurna pobjeda već saopćava i način kako će se ona postići. To je bez sumnje prvi put da jedan general otkriva cijeloj vojsci svoj plan kako namjerava doći do pobjede. Napoleon se nije bojao da će neprijatelj o tome bilo šta saznati; neprijatelj čak ne bi u to povjerovao. Ovaj obilazak bio je povod jednoj od najdirljivijih scena u njegovom životu. Njegovo prisustvo pred frontom cijele vojske zapalilo je plamen oduševljenja koje se od prvih redova, munjevitom brzinom, širilo sve dalje, do najdaljih, krajnjih linija. Jednim spontanim, općim pokretom sve divizije podigoše uvis dugačke motke na kojima su plamtjeli svežnjevi privezane slame, pa mu tako prirediše vatromet. Taj divan i neobičan prizor imao je u sebi nečeg veličanstvenog. Bio je to dan godišnjice njegove krunidbe!
Ovaj prizor podsjetio je Napoleona na snopove pruća kojima je nekada Hanibal prevario Rimljane i na ligničke ratne logore koji su spasili Fridrihovu vojsku jer su se Daun i Laudon dali prevariti. Kad je prolazio pored trupa, odzvanjao je uzvik: Živio car! I taj uzvik, koji je ponavljala četa za četom, kako je pored koje prolazio, davala je saveznicima sigurne dokaze o oduševljenju Napoleonove vojske. Nikada ratni prizor nije pružao svečaniji utisak, i svaki vojnik bio je uvjeren da je dužan da mu izrazi ovakvu odanost.
Ova linija, koju je Napoleon projahao do ponoći, pružala se od Kobelnica do Santona. Sultov korpus sačinjavao je njeno desno krilo. Postrojen između Sokolnica i Puntovica, on se tada nalazio baš nasuprot neprijateljskom centru. Bernadot se ulogorio iza Žiškovica, Mira lijevo od toga sela, a Lan s jedne i druge strane druma koji vodi za Brno. Rezerva se bila postavila iza Sulta i Bernadota.
Budući da je Napoleon svoje desno krilo kojim je zapovijedao Sult postavio nasuprot neprijateljskom centru, to je, razumije se, njemu pao u dio i najteži zadatak bitke. Ali da Napoleonov napor ne bi promašio željeni uspjeh, trebalo je vještim manevrom udaljiti od Sulta neprijateljske trupe, koje su se razvijale austerličkim putem prema Blazovicu. Car Aleksandar se nalazio s glavnim štabom u Austerlicu; dakle, prije svega, morao se tu izvršiti napad, da bi se odmah zatim, premještanjem fronta, okrenulo savezničkom desnom krilu, koje bi ovim manevrom bilo odsječeno od ceste za Olmic.
Stoga je Napoleon odlučio da najprije sa svojom gardom i rezervom grenadira potpomogne kretanje Bernadotova korpusa na Blazovic, kako bi time potisnuo neprijateljsko desno krilo, pa da se onda okrene protiv lijevog, koje se, što se više udaljavalo od Telnica, izlagalo sve većoj opasnosti.
Još sinoć Napoleonov plan bio je gotov, pa ga je i saopćio svojim vojnicima. Sad je glavna stvar bila da se pogodi pravi trenutak. Noć je Napoleon proveo u logoru, a svi maršali nalazili su se oko njega da prime posljednje zapovijedi.
Oko četiri sata ujutro Napoleon uzjaha konja. Mjesec je već bio zašao, noć je bila hladna i prilično mračna, premda je bilo vedro. Napoleonu je bilo važno da dozna nije li neprijatelj poduzimao kakva noćna kretanja koja bi mogla poremetiti njegov plan. Pregledao je sve izvještaje, i svi su se slagali u tome da se čulo samo kretanje sa desnog krila prema lijevom, a vatra se širila u pravcu Ojezda. U svanuće, laka magla bila je malo zaklonila horizont, naročito prema pozadini. Ali, odjednom magla se digne, a sunce poče svojim zrakama pozlaćivati vrhove bregova, dok je lagani oblak pare još uvijek pritiskivao doline. Francuzi su mogli sasvim jasno razabrati visove Pracena. Donedavna pokriveni trupama, sada su stajali pusti, napušteni od savezničkog lijevog krila. Bilo je jasno da je namjera saveznika bila da borbenu liniju protegnu s onu stranu Telnica. Međutim, Napoleon je primijetio i jednu grupu koja se pokretala od centra prema desnom krilu, u pravcu Holibica. Bilo je jasno da su saveznici svoj nezaštićeni centar sami izložili svim napadima koji Napoleonu padnu na um da ih poduzme. Bilo je osam sati izjutra. Sultove trupe nalazile su se zbijene u zaleđini Puntovica, postrojene u dvije linije u bataljonskim udarnim kolonama. Napoleon je upitao maršala:
– Koliko vam je vremena potrebno da stignete na Pracenske visove?
Sult je odgovorio da će biti tamo za manje od dvadeset minuta.
– Pričekat ćemo – odgovorio je Napoleon. – Sve dok neprijatelj čini pogrešne poteze, ne treba ga u tome prekidati.
Uskoro zatim u pravcu Sokolnica i Telnica puščana vatra postade življa. Jedan ađutant došao je da javi Napoleonu da neprijatelj otuda nadire prijetećom snagom. Na to je Napoleon i čekao. Dade znak, i Mira, Lan, Bernadot i Sult udariše istog trenutka. I Napoleon uzjaha konja da ode k centru. Prolazeći kraj svojih trupa, nanovo ih je obodrio riječima:
– Neprijatelj se, evo, u svojoj gluposti sam izložio vašim napadima. Završite ovaj pohod jednim gromovitim udarom!
Uzvik „Živio car!“ dokazivao je Napoleonu da su ga vojnici razumjeli, i taj uzvik upravo je bio znak za napad. A šta se sve događalo u savezničkoj vojsci?
Namjera Rusa i Austrijanaca bila je da po Vajroterovom planu koji su najprije htjeli izvesti strateškim manevrom sad i taktički postupe, to jest oni su htjeli da svojim pojačanim lijevim krilom uhvate Napoleonovo desno krilo, da Napoleonu presijeku put prema Beču i da ga potučena potisnu prema Brnu. Iako Napoleonova sudbina nije bila vezana za taj drum, iako je on pretpostavljao drum koji vodi u Češku, ipak je van svake sumnje da je taj plan pružao saveznicima više povoljnih izgleda. Ali da bi on uspio, lijevo krilo, koje je bilo određeno za glavnu akciju, nije se smjelo odsjeći, nego, naprotiv, glavna je stvar bila da mu se malo-pomalo centar i desno krilo, koji su se morali razvijati u istom pravcu, približe i da ga slijede. Vajroter je manevrirao, kao i ranije kod Rivolija, sa oba krila.
Lijevo krilo pod zapovjedništvom Bukshevdena bilo je sastavljeno od Kinmajerove prethodnice i od tri ruska diviziona, Doktorova, Lanžerona i Pšibiševskog – svega trideset hiljada ljudi. Trebalo je da nastupa s Pracenskih visova u tri kolone preko Ojezda na Telnic i Sokolnic, da prijeđe potok koji se s lijeve strane izlivao u dva jezera i da se okrene prema Turaskoj šumi.
Četvrta kolona, pod zapovjedništvom Kolovrata, uz koju se nalazio i glavni štab, sačinjavala je centar. Trebalo je da nastupa preko Pracena prema Kobelnicu. Bila je sastavljena od dvanaest ruskih bataljona pod Miloradovićem i petnaest austrijskih bataljona posljednjeg popisa.
Peta, koja je bila sastavljena od osamdeset eskadrona, pod zapovjedništvom kneza Lihtenštajna, trebalo je da napusti centar iza kojeg je bila prenoćila, pa da potpomogne desno krilo u pravcu brnskog druma.
A na krajnjem desnom krilu bila je Bagrationova prethodnica, sastavljena od dvanaest bataljona i četrdeset eskadrona, čiji je zadatak bio da s velikog brnskog druma napadne visove Santona i Bosenica.
Sedmu kolonu sačinjavale su čete velikog kneza Konstantina. Ona je morala da kao rezerva ostane na brnskom drumu.
Vidi se da su Rusi i Austrijanci namjeravali opkoliti Napoleonov desni bok za koji su držali da se pruža sve do Melnica, dok je njegova armija, spremna na svaku eventualnost, stajala zbijena između Šlapanica i brnskog druma.
Prema ovom rasporedu, Bukshevden je prije svih drugih kolona krenuo naprijed, mada je ionako bio ispred ostalih. I Lihtenštajnova je konjica također nastupala od centra prema desnom krilu, tako da su Pracenski visovi, taj ključ cijelog bojišta, bili sasvim otkriveni.
U trenutku kad je Napoleon dao znak, krenuše sve njegove kolone. Bernadot je prošao kroz žižkovički klanac, i nastupao je prema Blazovicu, zaštićen Mirinim lijevim bokom. Usporedo s njim nastupao je Lan s obje strane brnskog druma. Napoleonova garda i rezerva slijedile su na stanovitom odstojanju Bernadotov korpus: one su bile određene da napadnu neprijateljski centar čim se u njemu primijeti koncentracija snaga.
Kao munja Sult je iskočio iz kobelničke i puntovičke klisure na čelo Sen-Hilarovih i Vandamovih diviziona, a štitila ga je Levaserova brigada. Druge dvije brigade Legrandova diviziona ostale su u pozadini kako bi Bukshevdenu zaklonile telnički i sokolnički klanac, i da bi ga branile. Pošto se sa sigurnošću moglo smatrati da će ih Bukshevden zauzeti, maršal Davu dobio je zapovijed da sa Frijanovom i Bursijeovom divizijom draguna krene sa Rajgerna, pa da prve redove ruskih kolona zadržava sve dotle dok ne dođe povoljan trenutak za ozbiljan napad.
Tek što se Sult bio uspeo na Pracenske visove, kad, i ne sluteći, naiđe na jednu Kolovratovu kolonu (četvrtu) koja je iza treće nadirala prema centru, i u uvjerenju da je njome zaštićena kretala se u koloni u pojedinim četama. Car Aleksandar, Kutuzov i njegov generalštab kretali su se zajedno s njom. Sve se to dogodilo neočekivano i izazvalo je u glavnom štabu zaprepaštenje i iznenađenje. Miloradović, koji je predvodio kolonu, jedva je imao vremena da postroji svoje bataljone jedan za drugim i da ih povede u borbu. Ali unatoč tome sve je to bilo razbacano, a isto se dogodilo i Austrijancima koji su išli za njim. Car Aleksandar je dao dokaza o svojoj hladnokrvnosti i izlagao se ličnoj opasnosti da bi prikupio svoje raštrkane trupe. Ali, zahvaljujući Vajroterovu glupom razmještaju, on nije imao pri ruci ni jednu jedinu diviziju koju bi mogao upotrijebiti kao rezervu. Savezničke trupe bile su gonjene sve do Gošćeradeka. Brigada Kamenskoga, koja je pripadala trećoj koloni i bila napadnuta na svome desnom boku, udružila je svoje napore s Kutuzovljevom, pa je za trenutak mogla da povrati red. Ali ova pomoć nije se mogla oduprijeti udruženim napadima Sen-Hilara, Vandama i Levasera. Kolovratova kolona, kojoj je prijetila opasnost da bude natjerana u močvarne doline kod Birnbauma, počela se, kako joj je nalagao raspored, povlačiti prema Vitavi, a pri tom povlačenju cijela artiljerija te kolone, koja se duboko zaglibila u polusmrznutu ilovaču, pade neprijatelju u šake kao ratni plijen, te tako pješadija, izgubivši svoju artiljeriju i konjicu, nije mogla ništa više učiniti protiv pobjedonosnog Sulta.
Istovremeno, kad se dogodio ovaj odlučni udarac, bijehu se ukrstile dvije kolone desnog krila kojima je zapovijedao Bukshevden, i tako su kod Sokolnica same sebi zatvorile put. Pa ipak, usprkos naporima čitave Legrandove divizije, one su i dalje napredovale. Sam Bukshevden je jednako nadirao preko Telnica, a četiri bataljona koja su išla protiv njega, nisu bila u stanju da ga zadrže.
U tom trenutku od Rajgerna stiže Davu, a Frijanova divizija potisne neprijateljsku prethodnicu prema Telnicu. Ali, budući da je borba kod Sokolnica prijetila da uzme ozbiljan obrat, Davu je kod Telnica ostavio samo Bursijeove dragune, a on sam s Frijanovom divizijom pođe gore uz potok. Tu se razvi ogorčena borba. Sokolnic, i po drugi put zauzet, ostade neko vrijeme u ruskim rukama. Lanžeron i Pšibiševski, štaviše prodriješe čak do marksdorfskih visova, dok su francuske trupe, raspoređene u vidu polumjeseca, uspješno izvršile nekoliko pobočnih napada. Ali cijela ova, iako krvava, borba, imala je sporedan značaj. Za Francuze je bilo dovoljno da se neprijatelj zadrži, jer nije bilo potrebe da se suzbije napad. Najzad, ne bi ništa značilo ni kad bi mu se dopustilo da prodre i nešto dublje.
Dok su stvari na francuskom desnom krilu dobivale povoljan obrat, Francuzi su i u centru i na lijevom krilu također imali znatne uspjehe. Ovdje se velikom knezu Konstantinu i njegovoj gardi desilo isto što je malo prije zadesilo glavni štab i četvrtu kolonu. Trebalo je da bude rezerva, a bili su prvi napadnuti.
Bagration je produžio svoje desno krilo sve do Dvarošena, da bi zauzeo položaje kod Santona. Lihtenštajnova konjica, koja je sa centra bila pozvana da mu pomogne, ukrstila se s drugim kolonama, tako da se veliki knez, koji je sa svojom gardom prije nje stigao pred Krug, za trenutak našao u prvoj liniji, gdje su nastupali Bernadot prema Blazovicu, a Lan s obje strane brnskoga druma. Tu se odmah zametne žestoka borba.
Knez Lihtenštajn, koji je poslije poduže šetnje napokon stigao do desnog krila velikog kneza, taman je htio nastupiti, kad se ruski gardijski ulani, poneseni suviše rano borbenim oduševljenjem, baciše između Bernadotove i Lanove divizije, da bi dostigli Kelermanovu laku konjicu koja se ispred njih povlačila. Tako postadoše žrtva svoje vatrenosti. Mirina rezerva udari na njih i natjera ih pod vatru francuskih dviju pješadijskih divizija.
Zbog neprijateljeva uspjeha kod Pracena Kutuzov je bio prisiljen pozvati Lihtenštajna kao pojačanje u centru, a ovaj, podjednako u opasnosti i s lijeve i s desne strane, nije znao koga da posluša i kome najprije da pođe u pomoć. Najprije je poslao četiri konjička puka, koji su upravo stigli na vrijeme da budu svjedoci Kolovratovog poraza. General Suvorov sa tridesetak eskadrona bio je postavljen između Bagrationa i velikog kneza, a ostatak konjice postrojen je na njegovu desnom krilu.
Ali, čim je veliki knez vidio da francuske pješadijske kolone nadiru prema Blazovicu i da se otud razvijaju, odlučio je da siđe sa visova niže, te da im uštedi polovinu puta. Učinilo mu se da je ovo kretanje nužno kako zbog njegove vlastite sigurnosti tako i da bi centru, čiji je položaj davao povoda za uznemirenost, omogućio da lakše diše.
Dok se vodila strahovita pješadijska borba između ruske garde i Erlonove divizije, veliki knez je zapovjedio gardijskom konjičkom puku da udari na Erlonov desni bok, koji je sačinjavao četvrti pješadijski puk, postavljen da brani odstojanje od Vandamove divizije. Na ovaj put nasrnuli su ruski vojnici i razbili jedan bataljon. Ali, oni su životima najhrabrijih platili čast što su tom bataljonu zaplijenili njegova orla. Ova odvojena čarka, sama po sebi, nije bila opasna, ali kako Napoleon nije znao hoće li neprijatelj nastaviti napadima, smatrao je da je potrebno da tamo uputi maršala Besijera s njegovom gardijskom konjicom. Ovoj komediji morao se što prije učiniti kraj, pa je izdao naredbu za napad. Poslije najčasnije odbrane, ruska linija bila je prisiljena da se povuče ispred Bernadotovih i Besijerovih udruženih napada. Gardijska pješadija, koja je već bila iscrpljena, morala se povući natrag na Kreznovic. Konjička garda, koja je tog trenutka stigla od Austerlica, uzalud je sebi laskala da će postići povoljan obrat situacije. Ovom uglednom puku bilo je nemoguće da išta učini. Napoleonovi konjički grenadiri, koje je pod Rapovim zapovjedništvom poslao onamo, baciše se na njih, te tako cijeli centar krene prema Austerlicu.
Za to vrijeme Mira i Lan napadali su s uspjehom Bagrationov korpus i Suvorovljevu konjicu, a francuski oklopnici probili su lijevi bok ovog korpusa, koji su Sušeova i Kafarelijeva divizija bile pritijesnile. Na svim stranama francuski napori bili su okrunjeni pobjedom.
U uvjerenju da su ovdje Bernadot, Lan i Mira više nego dovoljni da svrše s neprijateljem, Napoleon se sa svojom gardom i Udinoovom rezervom okrenu na desnu stranu, da se pruži pomoć Sultu, čije je lijevo krilo bilo pritiješnjeno s leđa i koje je, nalazeći se uz to između dva jezera, bilo izloženo opasnosti. Bila su dva sata kad je Sult, osokoljen približavanjem pomoći, ujedinio dvije divizije, Sen-Hilarovu i Legrandovu, da bi zauzeo Sokolnic s leđa dok su ga Davuove trupe napadale s čela. Vandam je opet pojurio prema Ojezdu; Napoleonova garda i Napoleonovi grenadiri slijedili su ih da bi prema potrebi potpomogli te razne napade.
Divizija Pšibiševskoga, opkoljena u Sokolnicu, predala je oružje. Samo nekoliko bjegunaca odnijelo je vijest o toj nesreći. Lanžeron, također potisnut, nije bio nimalo sretniji i samo polovina njegovih trupa uspjela je da se pridruži Bukshevdenu. Ovaj, izgubivši pet ili šest sati s kolonom Doktorova u jednom nepotrebnom okršaju prema Telnicu, umjesto da se oko deset sati obori na Sokolnic, smatrao je da je napokon došlo vrijeme da misli na svoj vlastiti spas. Oko dva ili tri sata on krene natrag prema Ojezdu da bi se izvukao iz mišolovke u kojoj se našao prikliješten između brda i jezera. Njegova kolona tek što je izašla iz sela, kad Vandam svom snagom udari na njegove bokove i prodre u Ojezd presjekavši kolonu nadvoje. Bukshevden, koji više nije mogao natrag, nastavio se sa svoja dva prednja bataljona probijati prema Kutuzovu.
Međutim, Doktorov i Lanžeron, s preostalih dvadeset i osam bataljona, nađoše se ukliješteni u klisuri između jezera i visova koji su bili posjednuti Sen-Hilarovom i Vandamovom vojskom i Napoleonovom rezervom. Prednji dijelovi kolone koji su napredovali prema Ojezdu, u pratnji topova, pokušali su pobjeći kanalima koji su nastali isušivanjem jezera, ali od topovskog tereta most se sruši. Tada najhrabriji vojnici, da bi spasili ostatak topova, pokušaše prijelaz preko zaleđenog jezera. Ali led koji je pokrivao jezero, izrešetan neprijateljskim kuglama i pod težinom mase koja je preko njega prelazila, popusti i popuca, tako da potonuše i ljudi i konji i topovi; tu je našlo smrt preko dvije hiljade vojnika. Samo je još jedan jedini izlaz preostao Doktorovu: da se pod neprijateljskom vatrom povlači duž jezerske obale do Telnica, pa da se dokopa nasipa koji razdvaja telničko od melničkog jezera. Uz ogromne gubitke on je naposljetku uspio da umakne u Zacšaun, koji je bio zaštićen Kinmajerovom konjicom. Ovo se pokazalo kao vrlo korisno. Otuda krenuše zajedno preko planine Čejču, dok su ih Francuzi intenzivno gonili. I ono malo artiljerije koju su saveznici mogli spasiti iz centra i s lijevog krila propalo je pri ovom povlačenju koje se odigralo po užasnom, uslijed jugovine i uslijed kiša od prošlog dana gotovo neprohodnom putu.
Saveznički položaj bio je beznadan. Napoleon im je zatvorio put za Vitavu, kojim se oni uostalom ne bi mogli poslužiti jer je bio sasvim uništen, a ostaci njihova lijevog krila ne bi bili u stanju da ga dostignu. Stoga su bili prisiljeni da se povlače prema Mađarskoj; ali Davu, čija je jedna divizija stigla u Nikolsburg, mogao je jednim bočnim manevrom da ih pretekne kod Gadinga, dok su ih druge neprijateljske snage potiskivale s leđa. Cijela ova silno oslabljena vojska, koja je izgubila sto osamdeset topova i dvadeset pet hiljada mrtvih, ranjenih i zarobljenih, ne računajući one mnogobrojne raštrkane, nalazila se sada u najvećem neredu i rasulu.