Poportal

Vesti iz Požarevca i Braničevskog okruga

Ima li pilota u avionu?

Mig 23inbelgium

Kad avion hoće da leti, makar i bez pilota… 

Avion kad-tad mora da se prizemlji, ako je već poleteo. Da li će se to dogoditi kako je planirano, ne zna se sve dok ne dodirne zemlju (ili vodu) i zaustavi se bezbedno. Kad smo već kod vode, da ispravimo uobičajenu grešku koja kaže da hidroavioni ateriraju. Ne, oni ameriraju (od francuske reči za more). Ovi avioni, junaci ove crtice, i njihovo prizemljenje, pripadaju grupi malobrojnih događaja, najređih u vazduhoplovstvu. Reč je o slučajevima kada je avion nastavio da leti posle napuštanja pilota (iskakanja, katapultiranja).

Navedimo samo najpoznatije slučajeve jer ovakvih letova bez pilota bilo je dvocifren broj. Najpopularniji slučaj te vrste dogodio se avionu MiG-23 sovjetskih snaga baziranih na teritoriji jedne od članica bivšeg VU – Poljskoj. Zbilo se to četvrtog jula 1989. godine (na Dan nezavisnosti SAD). Avion je poleteo sa aerodroma Bagic kod  Kolobržega. Već posle manje od minute leta usledio je privremeni prekid rada motora. Pilot je, posle neuspelih pokušaja da pokrene motor, usmerio avion prema moru i katapultirao se… Ali, u tom trenutku počinje drama koja vredi svaku paru, kako se to u žargonu kaže. Posle katapultiranja pilota, avion je nastavio da leti još 901 kilometar sam (!); preleteo je preko bivše Istočne i  Zapadne Nemačke, Holandije, da bi neizbežni susret sa zemljom usledio u blizini francusko-belgijske granice u ataru seoskog naselja Belegem kod Kortrijka. Tom prilikom na zemlji je poginuo jedan mladić, sin vlasnika farme. Sovjetska vlada isplatila je oštetu porodici.

Jedanaestog juna 1964. godine, tokom trenažnog leta na dvosedu Suhoj Su-9 U (učitelj) iz sastava 179. lovačkog puka RV Sovjetskog Saveza, kao rezultat nepažnje kod kruga za sletanje i gubitka brzine, kapetan Meljnikov i instruktor major Nikolajev su se katapultirali. Avion je međutim nastavio da leti sve do radnog plafona od 13.000 metara, a zatim je, gubeći gorivo, sleteo na njivu kraj aerodroma uz znatna oštećenja, ali ne i havarisan, bez žrtava.Nešto kasnije, 25. januara 1965. godine, potpukovnik Ovčarov katapultirao se nakon što je izgubio kontrolu tokom noćnog trenažnog leta. Opet je u glavnoj ulozi bio Su-9, ali jednosedi, borbeni lovac, elitni avion svoje generacije. On je sam sleteo na 32 kilometra od matičnog aerodroma, bez velike štete. Brzina sletanja bila je 400 km/h.

Takvih slučajeva bilo je i u doba klipne avijacije. Podsetimo se dva najinteresantija. Palubni lovacm Vought F-4U Corsair bio je mašina izuzetno zahtevna i teška za obuku zbog specifičnog oblika krila (galebovo krilo), stajnog trapa i veoma snažnog motora sa dugim kapotažom; on je znatno otežavao preglednost pilotu prilikom sletanja. Prilikom jednog kovita, pilot se uplašio i iskočio iz aviona. Nije bilo problem izvući avion iz kovita, ali za iskusne pilote. Lovac je nastavio da pikira i pri samoj zemlji naglo se izvio i jurnuo, poslednji put, u visine. Kada je konačno izgubio uzgon, ponovo je pao u kovit i razbio se kraj same piste.

Da ništa ne može proći bez nas svedoči i podatak da je 1935. godine sličnu sudbinu doživeo i jedan jugoslovenski Breguet 19 A2 Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva. Pilot Vukčević je imao zadatak da avion, nakon redovne revizije u Kraljevu, vrati u svoj Prvi vazduhoplovni puk u Novom Sadu. No, usled naglog propadanja letilice, Vukčević je ispao iz aviona ali je uspeo da otvori padobran i srećno se prizemlji. Letilica je nastavila za svoju dušu da krstari skoro dva sata. Kraj znamo – kao i kod svih drugih. Zemlja i Njutn su uradili ostalo;  aparat se srušio kod – Buđanovaca.

U sledećem nastavku: “Srce je moje violina“

Tekstove objavljujemo utorkom