Repriza predstave Omladinske scene “Žanka Stokić“
Sinoć je na sceni Amaterskog pozorišta “Žanka Stokić“ u Velikom Gradištu odigrana prva repriza predstave “Javni čas“. U predstavi su učestvovali glumci omladinske scene i, prema rečima, organizatora, dogodilo se da se ova scena aktivira posle više od dvadeset godina.
Gledaoce ne bi trebalo da zavara naziv predstave, jer nije reč o završnom ispitu ili projektu kojim se obično završavaju sezonske “radionice“, odnosno škole glume koje se održavaju u značajnom broju amaterskih pozorišta naše zemlje, ali i kao samostalni projekti. Ovde je reč o specifičnoj dramaturškoj kompoziciji koja sama za sebe predstavlja javni čas. O čemu je reč? Ono što se u tradicionalnom pozorištu naziva “književnom pozornicom“, reditelji i scenaristi Pavle Petrović i Bogdan Milić pretvorili su u koegzistentnu dramsku radnju koja predstavlja nekoliko spojenih segmenata poznatih poetskih tekstova. Šta smo to mogli da vidimo? Mladi glumci, veoma talentovani i posvećeni tom izazovu, kao osnovna jezgra kompozicije koriste poznate pesme koje su mnogo puta do sada govorene (“Psuj mene“, Matije Bećkovića, “, “Adrijane, nemoj da se ljutiš“, Žaka Prevera, “Tražim pomilovanje“, Desanke Maksimović, itd). Međutim, umesto da sa scene slušamo deklamatorsko-recitatorsku improvizaciju rečitativnog tipa, na kakve smo, nažalost, navikli na bezbrojnim takmičenjima u umetničkom kazivanju, ovde imamo nešto za čim teže i mnogo ozbiljniji i iskusniji glumci: na delu je originalna monološka obrada ovih poznatih tekstova čime oni dobijaju potpuno novu ulogu, shodno opštoj poruci predstave i želje učesnika i reditelja, kreatora ove unikatne pobune.
Umesto srceparajućih, baladerskih interpretacija, ovi tekstovi, mnogo puta izgovoreni, ovaj put imaju potpuno novu konotaciju – iz njih sve pršti od bunta, neslaganja, pa i vapaja da se promeni sredina u kojoj je svima, a najviše njima, mladima, tesno. Glumica raskošnog habitusa Vanja Jovanović umesto da, kako je uobičajeno, preverovski pati za Adrijanom, onda nemilosrdno šiba po okolnostima koje su ih razdvojile, pri tom koristeći neslućene vrednosti svog glasa i minimalistički pristup glumi. Svaki njen pokret je bio surovo precizan, nedvosmislen i jasan. Jovan Arsić je rano doživeo nešto što glumci godinama iščekuju – aplauz na otvorenoj sceni, govoreći poznate stihove Brane Petrovića “Svetlost iznenada“. Uz ostale učesnike predstave, koji će samo igranjem moći da se izbore s tipično glumačkim problemima (artikulacijom, scenskim govorom, upotrebom kostima), ovi estetički udari su bili više nego dovoljni da publika zanemi. Ovo je, svakako bio javni čas govora, glume i poštovanja scene.
Veliko Gradište je poznato i po amaterskom festivalu “Štap i kanap“ na kome se okupljaju “sirotinjska pozorišta“, ali ne i siromašna. Upravo onakva kakva su zamišljali Grotovski, Breht i Beket. Na ogoljenoj sceni nalazilo se sve što treba glumcima da se neometano kreću i karakterišu svoje uloge. Tako mladoj i željnoj izazova ekipi nije moglo odmah sve da se otvori i omogući potpun izraz. Nedostaje bar još jedan segment kako bi publika mogla da završi komunikaciju s ansamblom onda kada je to najefektnije. Bogatsvo njihovog načina interpretiranja stvarnosti moglo je da dobije još poneki biser, publika to stvarno ne bi zamerila. Bila je tu i “dim-mašina“ koja je u pojedinim trenucima više ometala glumce (pa i publiku), nego što je pomagala, no to će reditelji već znati da reše. Ono što su uspešno rešili jeste daleko teži zadatak: glumcu nije teško da pređe rampu, ali publici jeste. Ovaj ansambl je u tome uspeo.

O samoj predstavi i ansamblu reditelji kažu: „Javni čas“ je zapravo predavanje koje mladi drže nama.“. Nema se tu više šta dodati. Kad sledeći put budete pročitali da će biti održana repriza ove predstave, nemojte je propustiti. Sinoćna puna sala je to potvrdila.

Diplomirao na FDU u Beogradu, na grupi scenska produkcija (nekada – organizacija scenskih i kulturno-umetničkih delatnosti). Radio u Centru za kulturu Požarevac. Sada je u penziji.
Član međunarodnih stručnih žirija filmskog festivala “Sergej Bondarčuk“ u Volokolamsku, gradska oblast Moskve i pozorišnog festivala “Bosfortski agoni“ u Kerču, Krim , Ruska Federacija.
Dobitnik dve Oktobarske nagrade – Grada Beograda i Grada Požarevca.
Član Skupštine Matice srpske.
Supermoderator foruma MyCity Military i stalni saradnik sajta Oružje online.
Bavi se filmskom, pozorišnom i književnom kritikom.

