Jedan dan života
Mlađim čitaocima (nadam se da ima i takvih na ovom portalu) ova fraza ne znači, verovatno, ništa osim maglovite predstave o tome da je nekome preostao još jedan dan života, ili je opisan nečiji prosečan dan (kao u “Uliksu“). Međutim, stariji čitaoci pamte da su sredinom šezdesetih godina kod nas bili izuzetno popularni meksički filmovi. Ljuti desperadosi sa ukrštenim redenicima, veliki šeširi – sombrera, a iznad svega zanosna, srceparajuća muzika uz mnogo trubača i violina, brzo su zavladali našim bioskopima i životnim prostorom. Malo je nedostajalo da se bratimimo s nama bliskim narodom, udaljenim preko deset hiljada kilometara (u vazdušnoj liniji). Možda su naši tadašnji komesari (zaduženi za kulturu) našli nešto zajedničko u oslobodilačkoj borbi naroda Meksika i u našoj. Kako god, počeli su da niču i orkestri, a mnogi solisti izgradili su svoju karijeru na meksičkoj muzici (trio “Manjifiko“, Slavko Perović, Nikola Karović…).
Ređali su se filmovi s patetičnom pričom (“Majko, slušaj moju pesmu“, “Plavo nebo“)…a onda je nastao zemljotres! Pojavio se film koji je u Meksiku prošao relativno nezapaženo, ali je zato kod nas obarao sve moguće rekorde. “Jedan dan života“ (“Un dia de vida“), sa svojim etičkim porukama promakao je nekom našem komesaru. U filmu smo mogli da vidimo karakterne likove, spremne da za ideale daju svoj život, što se kod nas, šezdesetih godina u nastupu boljeg života sve više zaboravljalo. Drugovi su počeli da se voze u crnim mercedesima, pošto su pre toga ovladali vilama. Nikola Karović mi je pričao kako je snimio ploču s pesmama iz tog filma; ona je prodata u većem broju primeraka nego što je tada u Jugoslaviji bilo gramofona!
Šta smo to mogli da vidimo? Crno-beli film u to vreme već je bio retkost; utoliko je uspeh veći. Pukovnik Lusio Rejes, ratni heroj, izrazio je protest zbog načina kako je ubijen još jedan legendarni borac – Emilijano Zapata. Surov odgovor je smesta stigao. Osuđen je na smrt, a o izvršenju kazne trebalo je da se pobrine njegov ratni drug, sada general, Felipe Gonzales. Za taj slučaj saznaje novinarka, Belen Marti, i hoće od tog događaja da napravi priču. Stvari se komplikuju jer Rejes želi da prisustvuje rođendanu svoje majke, Huanite, koja je već žrtvovala svoje sinove za meksičku revoluciju i slobodu. General mu to omogućava, a pukovniku ne dolazi svesti da iskoristi tu situaciju i pobegne. Čast i oficirska reč iznad svega. Iskreno, ne znam danas mnogo ljudi koji bi zbog svojih ideala stali pred streljački stroj. Ispostavi se da, bez obzira na prikrivanje, majka Huanita zna istinu. Sledećeg dana pukovnika streljaju, javno, pred masom ljudi.
U filmu nije odskočila pesma koju svi znamo (“Mama Huanita“), već jedna druga, koja je kod nas prošla nezapaženo – “Amargado de la vida“ (“Ogorčen sam na taj život“, slobodan prevod). Peva je general kog glumi najpoznatiji pevač Meksika tog vremena, Fernando Fernandez. Kao da cela sala bioskopa zanemi dok on peva stojeći kraj svog druga iz detinjstva. Besmrtna pesma za besmrtnog pukovnika kog će sutra streljati njegovi ratni drugovi i vojnici kojima je komandovao.
Ali, ni to nije sve kad je reč o ovom filmu. Režiser zaslužuje nekoliko redova. Emilio Fernandez je jedan od najvećih meksičkih reditelja svih vremena, ali i izvanredan glumac! Ko je gledao film “Divlja horda“ (“The Wild Bunch“) Sema Pekinpoa, zapamtio je izuzetno slikovitu pojavu surovog prostaka, sadiste, generala Mapačea. Glumio ga je upravo Emilio Fernandez i uspeo je u onome što nijedan producent ne želi – prvu holivudsku ekipu glumaca (Viljem Holden, Ernest Borgnajn, Robert Rajan, Voren Outs) stavio je, kako to u struci žargonski kažemo “u mali džep“! Pored njega, još jedno veliko ime obeležilo je ovaj film – Gabrijel Fugueroa, snimatelj koji je učio od Sergeja Ejnzeštajna, crtajući kadrove da bi dobio idealan odnos crnih i belih površina. Bolji poznavaoci filma znaju da je bio i kamerman u filmu “Zlato za odvažne“ (u originalu – “Kelijevi heroji“). Roberto Kanedo, u liku pukovnika Rejesa, takođe je predstavljao iznenađenje. On se u Meksiku proslavio kao glumac u horor filmovima! Kada ga je upoznao reditelj, smesta je shvatio da pred sobom ima meksičkog Garija Kupera. A osnovna poruka filma, osim viteštva i časti? Živi kao da ti je svaki dan poslednji. Jednom ćeš sigurno biti u pravu…
Dugujem vam objašnjenje i za ilustraciju. Dugo su ovu novčanicu zvali “Mama Huanita“ jer je bila dovoljna za jedan dan života. Kroz nju je i sećanje na ovaj film produžilo izvesno vreme svoje trajanje. Rekao bih – vredelo je truda.
U sledećem nastavku: “Teret slave“
Tekstove objavljujemo utorkom
- Teret slave - 4. februar 2025.
- Jedan dan života - 28. januar 2025.
- Da li postoji sreća? - 21. januar 2025.