Poportal – Vesti Požarevac Braničevski okrug- Lokalne vesti

Vesti Požarevac – Poportal, najčitaniji lokalni portal Braničevskog okruga

Najbolji čovekov prijatelj

LAJKA NASLOVNA

Otkad zna za sebe čovek je pogled često upirao u nebo, ka zvezdama. Egipćani su to radili da bi izračunali nadnicu žeteocima još pre tri i po milenijuma. Nisu ni naučnici gledali samo u papire. Aristarh i Kopernik crtali su krugove oko Sunca, a Galileo je gunđao sebi u nedra (eppur si muove). Dok su jedni pravili teleskope i maštali da se vinu ka zvezdama, drugi su ubeđivali ljude da je Zemlja ravna ploča, da se oko nje okreće Sunce, itd.

Po ko zna koji put dokazalo se da su istorija i život najbolji scenaristički tandem s dovoljnom dozom ironije da nama, zapisničarima, ne bude dosadno.

U jesen 1957. godine, posle šest godina eksperimentisanja, konačno se jedno živo biće našlo u kosmosu, prešavši granice našeg sveta i zakoračivši u onaj u kome nema Zemljine teže, ali ni vazduha, pa ni uslova za život. Prve koje su sagledale našu plavu, nežnu letelicu kroz univerzum nisu bile oči nekog naučnika ili avanturiste. Zemlju su iz kosmosa prvi put ugledale oči jedne moskovske kuje-lutalice. Kumovi su joj bili naučnici iz kosmičkog centra. Nazvali su je Lajka (Лайка), odnosno lajavica, lavijaner. Amerikanci su joj dali ironično ime Mutnik (mešanac) kao igru rečima od sputnik (satelit).

LAJKA U SPUTNJIKU 2 MAKETA

Maketa u Muzeju kosmonautike

Bila je nedelja, treći novembar 1957. godine. Na današnji dan. Ljudska vrsta zakoračila je u kosmičku eru ali ne u specijalnim, hermetičkim kosmonautskim čizmama već na četiri meke šape. Čovek je žrtvovao svog najvernijeg prijatelja. Kao u svakoj nauci eksperiment je pratila, pored radoznalosti i ambicija, surovost tipična za napredak. Već od 1951. godine u balističkim, suborbitalnim letovima tako je žrtvovano 12 pasa.  U Muzeju kosmonautike, pored čuvenih eksponata koji uopšte ne izgledaju tako atraktivno kao što bi se pomislilo, ljudi se najduže zadržavaju kraj makete „Sputnjika 2”, poslednjeg Lajkinog prebivališta. Svako od nas odstojao je tu nešto duže, odajući joj poštu ćuteći. Teško je odvojiti se od tog štanda i krenuti dalje s uobičajenom dozom radoznalosti. Tamo, među tim hladnim metalnim svedocima ere koja više nikog ne impresionira, čovek ne može da ne oseti tugu pred sudbinom tog malog bića koje je vraćajući se u amtosferu, za trenutak zaiskrilo i izgorelo.

Birali su pse sa ulice jer su bili izdržljiviji, navikli na zimu, glad i nepogode. Lajka je prošla rigorozne testove kao i drugi psi. Njena karta bila je u jednom pravcu. Istina je da bi nehumano bilo poslati čoveka bez ikakve preostrožnosti. Ljudi su eksperimentisali na pacovima, majmunima, pa i sa psima; štaviše, oni su u Prvom svetskom ratu bili predstraža za bojne otrove i minska polja, ali to je bio rat. Neki naučnici verovali su da ljudi ne bi mogli da prežive lansiranje ili uticaj kosmičkog prostora, tako da su stručnjaci koji su radili na svemirskom programu videli letove životinja kao neophodnu pripremu za misije s ljudima.

Moskovska kujica uginula je nekoliko sati posle lansiranja zbog kvara sistema za toplotu. Šta je nauka dobila? Za početak, saznanje i dokaz da živo biće može podneti opterećenje lansiranja. Kako su to podnela brojna udruženja za zaštitu životinja jeste posebna priča. Rusi su 11. aprila 2008. godine u blizini Vojno-istraživačkog centra u Moskvi gde je Lajka pripremana za let podigli spomenik. Naučnici su se potrudili da joj maksimalno olakšaju poslednje trenutke. Dva dana ranije smeštali su je u kapsulu da se prilagodi, konstruisali specijalne posude iz kojih je mogla da uzima vodu i kosmičku hranu u obliku želea; no kraj je svakako bio izvestan jer tada još nije postojala razrađena mogućnost povratka kapsule na zemlju. Čak je i prvi, Gagarinov let, protekao u zoni najvišeg mogućeg rizika. Gotovo je izvesno da se on uz mnogo sreće vratio na Zemlju.

Ko želi da se uveri u to s koliko nežnosti su se ruski umetnici bavili psima neka pročita Bulgakovljevo „Pseće srce“ ili „satiru Bulgakova“. Kada je Gagarin zaplovio kosmičkim prostranstvom, prvi stihovi koji su poleteli prema zvezdama bili su Jesenjinovi („Kapetan Zemlje”). Taj zlatousti, zlatokosi pesnik napisao je i dve najlepše pesme o najboljem čovekovom prijatelju, ne baveći se psima s pedigreom. On je pevao o Džimiju pozivajući ga da zajedno laju na Mesec (!). Svetsku slavu doživela je „Pesma o keruši” bezimenoj seoskoj lutalici…Poslednji stihovi u svemu pesnički tačno i bolno opisuju sudbinu tih čarobnih stvorenja:

…Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.
 

U sledećem nastavku: “Živeo Kralj”

Tekstove objavljujemo utorkom