Busije Zivotinje

Život na ivici „životinjske“ zone – naselje Busije već decenijama u problemima

DRUŠTVO VESTI VESTI IZ POŽAREVCA

Odluka gradske skupštine u Požarevcu o držanju domaćih i egzotičnih životinja u kojoj se, između ostalog, preciziraju zone u kojima je zabranjeno držanje kopitara obuhvaćeni su psi, mačke, kunići, živina, kopitari, papkari, golubovi, pčele, egzotične životinje, ukrasne ptice, egzotične ptice, ukrasne životinje i male egzotične životinje. Zona u kojoj je zabranjeno držanje kopitara, papkara, kunića i živine u Požarevcu nalazi se unutar prostora koji je ograničen ulicama: Veljka Vlahovića, Partizanska, Dalmatinska, Industrijska, Koste Abraševića, 27. aprila, Jovana Dragaševića, Vukice Stanković, Aleksandra Ivanovića, Šeste ličke divizije, Ivana Mažuranića, Cane Babović, Slobodarska, Hajduk Veljkova, Koste Stamenkovića, Miloša Obilića, Vojske Jugoslavije, 28. marta, Skadarska i Rade Slobode.

Život na ivici zone

Porodica Savić, koja živi u poslednjoj stambenoj zgradi u ulici Šeste ličke divizije u naselju Busije u Požarevcu, samo je jedna od onih koje već decenijama imaju problema sa životinjama koje se, tik uz samu stambenu jedinicu gotovo slobodno šetaju, hrane se i često napuštaju ograničen prostor u kome bi trebalo da se nalaze. Radi se o konjima, ovcama, ali i psima koji danonoćno uznemiravaju stanare nekoliko ulica sa kojima se njihov neuslovni prostor graniči. Neuslovan ili neodržavan, tek nije jednostavno ni prijatno svakodnevno živeti pored jednog ovakvog objekta.

Ljiljana Savić

Ljiljana Savić, majka autističnog deteta, kome buka koju životinje svakodnevno stvaraju posebno smeta, kaže da je lavež pasa nesnosan, ali i da su se dešavali napadi:

„Imam problem takve prirode da su sada životinje stavljene u prvi plan, a moje dete sa autizmom ne postoji u 21. veku. To je dete koje se plaši laveža pasa i gadi se mirisa, koje ima drugačiji čulni doživljaj. Sada imamo situaciju da nam se ispod prozora, na razdaljini od 2 do 3 m šeta stado od 100 ovaca koje neprestano bleji. Pogotovo u letnjim mesecima, povećan je broj insekata tako da bukvalno ne možemo da otvorimo prozor.

Ne ulazim u to ko je doneo odluku, smatram da su to stručni ljudi, ali situacija na terenu je zaista teška. Konkretno, ovaj plac koji, koliko sam upoznata, pripada lokalnoj samoupravi, u pitanju je mešovito građevinsko zemljište, jeste centar problema velikog broja ljudi. Ispada da neko može da drži stajsko đubrivo par metara ispod našeg prozora a da mu to niko ne zameri. Mislim da je ovo suviše mala razdaljina. Radi se o neobezbeđenom prostoru, ali i o zanemarenim životinjama. Često se dešava da zakrče čitavu ulicu, pa stignu i do Lučičkog puta. Bašte i njive su opustošene. To je samo deo problema. Jednom komšiji se glavni tor nalazi na 3-4m od kuće.“

Pogled sa prozora stana u ulici Šeste ličke divizije 36

Ljiljana kaže da je broj ljudi kojima ovo mesto na kraju grada smeta preko 200, kao i da su potpisivane razne peticije koje nisu urodile plodom. Iako je traženo da se ovo „domaćinstvo“ izmesti na kilometar od naselja, nikuda se nije stiglo.