Westall, Richard, 1765-1836; Theseus and Ariadne at the Entrance of the Labyrinth

Nit koja nas spaja…

Osmatračnica

Koliko puta ste upotrebili ovu frazu? Ni broja se ne zna. Šta se, međutim, zna? Zna se da ste njome hteli da izrazite svoju privreženost nekoj osobi, grupi ili pojavi. Čovek je, kako se to odavno zna, društveno biće. Shodno tome, pronašao je mnogo, praktično bezbroj načina, da se približi drugom biću. Ljubav, zajednička sklonost, hobi, interes, ideja, nevolja ili radost u kojoj smo se zajedno našli…Stvarno je veliki izbor mogućnosti da oslikamo naš odnos s nekom osobom ili grupom. Pevali ste ili pevate u horu? Naravno, muzika je ta nit koja nas spaja, odnosno ljubav prema njoj. Gledali ste, šetajući obalom, pecaroše duboko zamišljene, mirne, zagledane u vodu i u plovak. Razmene malo reči jer misle isto. Nit koja ih spaja je i bukvalna – najlon na čijem kraju se nalazi udica koja će pokazati njihovu uspešnost u pecanju. Neki upecaju ribu pa je vrate u reku. Ima i takvih. Njih spaja ljubav prema prirodi. Oni drugi više preferiraju prženu ribu uz hladno belo vino. Eto još jedne, tečne niti…

Mogao bih tako mnogo primera da navedem. Spajaju nas vrline i poroci. Heroji jurišaju zajedno, kukavice beže – takođe zajedno. Čak i u sociologiji važi pravilo da se suprotni polovi privlače. Zato se i ne trudite da nađete odgovor na pitanje koje često postavite sebi u nečijem društvu – “ko vas dvoje sastavi“, ili “gde se vas dvoje nađoste“…Spojila ih neka nit za koju oni znaju i to je dovoljno. Njima, naravno.

Otkud sve te niti i kako se ne zamrse? Odgovor je, kao i uvek, ušuškan u dubini milenijuma i antičke mitologije. Atinski kralj Egej koji sada ima celo jedno more, morao je stanovnicima Krita, zbog ubistva sina njihovog kralja Minosa, da svakih devet godina šalje sedam mladića i sedam devojaka. Oni su bili hrana mitskom čudovištu Minotauru kojeg je Minos držao na sigurnom mestu – u lavirintu. Mladi Tezej, Egejev sin, rešio je da prekine tu “tradiciju“ pa je zamolio oca da ga pošalje te, devete godine, s drugim mladićima na Krit. Ako ubije Minotaura, vratiće se s belim jedrima, a ako pogine, njegovi drugovi će se vratiti s crnim jedrima.

Umešala se, po običaju, sudbina. Kćerka Minosa i Pasifaje zaljubila se u stasitog Tezeja i tajno mu je dala mač. Međutim, mač nije bio dovoljan jer i da ubije čudovište, on ne bi mogao da izađe iz lavirinta. Stoga mu je Arijadna, kako se zvala lepa kći, dala i klupko koje je on razmotavao na svom putu. Kada je savladao čudovište, nespremno da će ga neko napasti, krenuo je za klupkom i pobegao je sa svojom izabranicom brodom. Da ne bi sve bilo idealno, bog Dionis je naredio Arijadni da ostane na njegovom ostrvu kako bi se on s njom oženio. Rastužen, Tezej se vratio kući zaboravivši u svom bolu da zameni jedra. Kada je njegov otac video crna jedra, bacio se sa stene u more koje je po njemu nazvano – Egejsko. Kako u mitovima ništa nije jednostavno, Tezej se oženio s Arijadninom mlađom sestrom Fedrom i to nije bio srećan brak. Ni Arijadna se nije usrećila s Dionisom. Tugovala je do smrti koju joj je iz samilosti priredila boginja Artemida usmrtivši je strelom.

Kad sledeći put budete upotrebili frazu “nit koja nas spaja“, setite se toga. Mi smo deca mita, u nama se nalaze najdublji tragovi prošlosti, ali i savremenosti. Da je to tako, svedoči i zvanična metodologija, jer se u nauci ovaj izraz odnosi na metod rešavanja bilo kog problema zadržavanjem sudova svih raspoloživih mogućnosti i njihovim opitovanjem. Tako je, po ko zna koji put, ljubav pokazala da jeste najjača nit koja spaja ljude.

U sledećem nastavku: “Ima neka javna veza“

Tekstove objavljujemo utorkom

Dragi Ivić